Pančićeva omorika

Otkriće omorike, do tada nepoznate vrste četinara u evropskim šumama, je posebno značajan doprinos botaničkoj nauci jer to nije značilo samo povećanje broja biljnih vrsta evropske flore. Značaj ovog otkrića je mnogo veći. Ono predstavlja doprinos poznavanju istorije razvoja vegetacije evropskog kopna od najstarijih vremena do danas. Naime, ovaj četinar je potomak drevnih vrsta drveća koja su pokrivala velike prostore Evrope za vreme tercijera a pre velikog zaleđivanja kopna. Do otkrića omorike nije došlo slučajno kako se to često dogadja. Ono je rezultat   dugogodišnjeg naslućivanja, priprema i ciljane potrage za ovom vrstom. O svojim naslućivanjima da u šumama Srbije postoji neko retko četinarsko drveće Pančić piše da je: "naša omorika bila po imenu odavno poznata iz narodnih pesama - ima je i u Vukovom rečniku, ali je pored svega toga prilično muke stalo, dok nam je pošlo za rukom da to ime sastavimo sa onom prirodnom stvari koju ona označava". U toku prvog putovanja po užičkom kraju saznaje da omorika negde u tom kraju raste ali mu niko nije umeo da pokaže to drvo. Na pitanje na šta liči jedni su odgovarali da liči na jelu a drugi na smrču. Za većinu omorika i jela su bili jedno isto drvo. Deset godina kasnije, 1865., Pančić se obraća "vlasti" i moli "da se za našu veliku školu nabave grane sa rodom sviju četinara, što po Tari i Zlatiboru i Užičkoj, gdje najviše četinara ima, rastu". S jeseni iste godine u njegov kabinet, pored  granja tise,  jele, smrče i dva bora stižu i dve grane tražene omorike ali bez šišarki. Pančić kasnije tvrdi da je odmah uočio da su omorika i jela dosta različite i da ovaj četinar više liči na smrču. Pošto su grane omorike stigle iz Bajine Bašte, preko svojih poznanika u tom kraju pokušao je da dobavi i šišarke ali bez uspeha. U dva navrata posle ovoga, tokom svojih putovanja po ovom delu Srbije Pančić je bio vrlo blizu sastojina omorike ali ih tada nije pronašao. Teško je utvrditi tačnu godinu Pančićevog prvog susreta sa omorikom i to pre svega zbog toga što i sam istraživač navodi dva različita podatka.  U njegovom "malom spisu na njemačkom jeziku" u kome je prvi put štampano saopštenje o otkriću nove vrste četinara Pančić navodi 1. avgust 1875. Međutim, u svojoj velikoj monografiji na srpskom jeziku, štampanoj mnogo kasnije, o ovom susretu piše: "Godine 1877 pođem sa četiri učenika ponovo u Užičku u tvrdoj nameri da se ne vratim u Beograd dok omoriku ne nađem. Po dugom lutanju po Zlatiboru i Tari, kad sam već počeo da pomišljam da će i ovaj put moja želja da ostane  ne ispunjena, nađem se u Zaovinama, ne daleko od kuće pok. popa Đoke, pred omanjom grupom nepoznatih mi četinara, okićenih na vrhu mnoštvom  šešarica.". Otuda nije čudno što se kasnije kao godina otkrića omorike kod jednih autora navodi 1875, a kod drugih 1887. Međutim, pažljivom analizom i nemačkog teksta i monografije na srpskom jeziku, ipak se može, sa priličnom sigurnošću, zaključiti da se prvi susret Pančića i ove biljke desio 1875. godine. Na to ukazuje nekoliko činjenica. Putovanje 1875. godine je obavio u avgustu mesecu sa četiri a 1877. u maju sa jednim učenikom. Sam piše o "mlađim pratiocima" a ne o "mlađem pratiocu" kada je ugledao omoriku prepunu šišarki. Iako omorika nosi šišarke i u maju i u avgustu, majske šišarke su prezrele, otvorene i prazne a avgustovske su još nepotpuno zrele, zatvorene i pune. Iako ne postoji direktan podatak da je iz tih šišarki skupio semena, pouzdano je da ih je imao jer je u prvom radu na nemačkom jeziku dao njihov opis na latinskom jeziku. Pored toga, naveo je i podatak da su šišarke u to doba redovno  još plavičaste boje što je karakteristična boja nepotpuno zrelih šišarki.